NatragRetrospektiva Svjetskog prvenstva 2026

Ovaj članak u srpnju u cijelosti posvećujemo Svjetskom prvenstvu i njegovom sažetku – takva prilika naime dolazi tek jednom u četiri godine. Turnir s dosad najvećim brojem reprezentacija u povijesti ponudio je spektakl kakav se rijetko viđa, iako nam je zbog vremenskih zona i rasporeda utakmica pošteno poremetio san. Ali vrijedilo je. A sada, nekoliko dana nakon finala, vrijeme je da se osvrnemo unatrag – kako je Španjolska postala svjetski prvak, zašto je njezin put do finala možda bio najteži od svih, te zašto je, po našem mišljenju, nekoliko individualnih nagrada završilo u pogrešnim rukama.

Finale koje je bilo odlučeno mnogo prije gola

U 106. minuti produžetaka navijači su konačno dočekali ono što se osjećalo u zraku od prve minute – gol Španjolske. Zabio ga je ušavši kao zamjena Ferran Torres, koji je nakon Williamsove glavom pripremljene lopte nemilosrdno zabio u mrežu i odlučio finale Svjetskog prvenstva 2026. u New Jerseyju. Konačnih 1:0 djeluje kao tijesan rezultat. Stvarnost utakmice bila je, međutim, sasvim drugačija.

Španjolska je tijekom cijele utakmice imala 20 udaraca, od čega 12 u okvir gola. Argentina, s druge strane, u regularnom dijelu nije uspjela uputiti nijedan udarac, a na svoj prvi udarac u susretu čekala je sve do drugog poluvremena produžetaka – ukupno je imala samo dva udarca u cijeloj utakmici. Očekivani golovi (xG) završili su omjerom 1,94 naprama 0,20 u korist "La Roje". Argentinski vratar Emiliano Martínez morao je obraniti rekordnih 11 udaraca – najviše koliko je ikad vratar obranio u finalu Svjetskog prvenstva – no unatoč tome njegova momčad je dvaput vodila utrku s vremenom, jer se gol zapravo nije mogao spriječiti, samo odgoditi. Uz to, u sudačkoj nadoknadi drugog poluvremena Argentina je ostala s deset igrača nakon što je Enzo Fernández isključen zbog drugog žutog kartona, pa je posljednjih dvadesetak minuta igrala u brojčanoj podređenosti.

Zanimljivo je da su čak i brojni navijači Argentine, uključujući i nas, tijekom utakmice morali priznati sebi neugodnu istinu: gledali smo bolju momčad. Ne zato što nismo navijali za Messija ili argentinski stil igre, nego zato što je od prve minute bilo jasno da je samo pitanje vremena kada će španjolska preciznost i strpljenje pronaći pukotinu. To je bilo navijanje za sam nogomet, a ne samo za boje dresa.

Dva puta do finala – jedan gladak, drugi pun adrenalina

Kada pogledate kako su obje momčadi zapravo stigle do finala, uočavate paradoks. Španjolska je na papiru imala "lakše" rezultate, ali je prošla kroz neusporedivo teže suparnike. Argentina je imala dramatičnije utakmice, ali protiv manje strašnih momčadi.

Put Španjolske:

• Skupina H: 0:0 s Rtom Verde, 4:0 sa Saudijskom Arabijom, 1:0 s Urugvajem (pobjednik skupine)
• 1. kolo doigravanja: 3:0 protiv Austrije
• Osmina finala: 1:0 protiv Portugala
• Četvrtfinale: 2:1 protiv Belgije
• Polufinale: 2:0 protiv Francuske
• Finale: 1:0 protiv Argentine (nakon produžetaka)

Obratite pažnju na suparnike: Portugal s Cristianom Ronaldom, Belgija i naposljetku Francuska s Mbappéom – tri momčadi koje su bile među favoritima turnira. Španjolska ih je pobijedila bez ijednog produžetka, uz jasnu kontrolu utakmica.

Put Argentine:

• Skupina J: pobjede protiv Alžira, Austrije i Jordana (pobjednik skupine)
• 1. kolo doigravanja: 3:2 protiv Rta Verde (nakon produžetaka)
• Osmina finala: 3:2 protiv Meksika (preokret, dva Messijeva gola)
• Četvrtfinale: 2:1 protiv Švicarske (nakon produžetaka)
• Polufinale: 2:1 protiv Engleske (preokret u posljednjim minutama)

Argentina je turnir prošla stilom "do krvi" – dvaput je trebala produžetke, dvaput je morala okretati nepovoljan rezultat u samoj završnici utakmice. Bila je to predstava koja para živce, ali istovremeno pokazuje da je momčad igrala na rubu tijekom cijelog turnira. Španjolska je, s druge strane, prošla kroz nogometno teže suparnike uz mnogo manje drame, i tek u finalu – protiv suparnika koji je na papiru bio "samo" branitelj naslova s Messijem – konačno je moralo doći do produžetaka. Upravo to je naš argument zašto je put Španjolske zapravo bio teži: ne mjeren brojem isceđenih rezultata, nego kvalitetom i renomeom suparnika koje je morala pobijediti jednog po jednog.

Ne najbolja postava, nego najbolje pripremljena momčad turnira

Kada biste sastavljali čisto po imenima i tržišnoj vrijednosti igrača najjaču postavu Svjetskog prvenstva 2026., Španjolska bi vjerojatno završila iza Francuske, Portugala ili Engleske. Te momčadi imale su na pojedinim pozicijama zvijezde o kojima se može dugo raspravljati. Španjolska je, međutim, pokazala nešto drugo – da se Svjetsko prvenstvo ne osvaja samo individualnim talentom, nego kolektivnim sustavom, uvježbanim do posljednjeg detalja.

To je posao koji ne počinje nominacijom za turnir, nego već u omladinskim akademijama i mlađim reprezentativnim selekcijama – isti stil kombinatorne, pozicijski osviještene igre koji se španjolskim klincima usađuje od malih nogu, tako da u seniorskoj reprezentaciji nije potrebno nikakvo razdoblje prilagodbe. Rezultat je momčad koja može igrati potpuno istim nogometnim jezikom bez obzira na to tko trenutačno nastupa na terenu – a to se u Sjevernoj Americi pokazalo kao presudna prednost.

Simbol tog pristupa dva su tinejdžera koji su na turniru pokazali da je godina samo broj: Lamine Yamal i Pau Cubarsí, obojica devetnaestogodišnjaci, obojica potpuno komforni u ulozi ključnih igrača prvačke momčadi. Cubarsí je čak odnio nagradu za najboljeg mladog igrača turnira, u konkurenciji nadigravši svog suigrača Yamala, koji je tek nekoliko mjeseci stariji od njega.

Najboljim španjolskim igračem turnira ipak smatramo, jednoznačno, kapetana Rodrija. Bez ijednog postignutog gola, uspio je svojim vođenjem igre, izborom pozicije i kontrolom tempa utakmice držati cijelu momčad na okupu kroz svih osam utakmica – i upravo je on na kraju odnio i Zlatnu loptu za najboljeg igrača turnira.

Messi i pitanje tko je više zaslužio Zlatnu loptu

I tu dolazimo do točke s kojom se, po našem mišljenju, mnogi ne slažu jednako kao ni mi. Rodri je Zlatnu loptu odnio zasluženo s obzirom na kolektivni doprinos i ulogu koju je igrao u Španjolskoj. No kada pogledate turnir u cjelini – što je uspio postići trideset i devetogodišnji Lionel Messi – teško je oduprijeti se dojmu da je nagrada ove godine trebala završiti u drugim rukama.

Messi je doveo Argentinu u finale iz pozicije u kojoj to nitko ne bi očekivao od drugog igrača njegove dobi. S dva gola u osmini finala protiv Meksika preokrenuo je utakmicu koju je Argentina gubila. U četvrtfinalu protiv Engleske asistirao je za oba gola u dramatičnom preokretu u samoj završnici. Upravo je on vukao momčad utakmicu za utakmicom do mjesta do kojih bi sama teško stigla. Naposljetku se morao zadovoljiti Srebrnom loptom – drugim po redu priznanjem koje je, kao jedini igrač u povijesti, već osvajao i ranije. Razumijemo argument u prilog Rodriju, ali po našem mišljenju Messi je tijekom cijelog turnira bio igrač o kojem su svi pričali i kojeg su se svi bojali. A to bi trebalo više vrijediti za nagradu najboljeg igrača turnira nego što se na kraju pokazalo.

Zlatna rukavica koja je možda pripadala nekom drugom

Slično je sporna i nagrada za najboljeg vratara turnira. Zlatnu rukavicu osvojio je Unai Simón iz Španjolske, zahvaljujući rekordnih sedam utakmica bez primljenog gola od ukupno osam te samo jednom primljenom golu tijekom cijelog turnira. Na prvi pogled fantastičan omjer. No kada dublje zaronite u brojke, otkrivate da Simón zapravo nije imao previše posla – tijekom cijelog turnira zabilježio je tek 10 obrana, dakle najmanje od svih elitnih vratara u završnoj fazi natjecanja.

Za usporedbu: argentinski vratar Emiliano Martínez imao je ukupno 20 obrana tijekom cijelog turnira – od čega je čak 11 zabilježio isključivo u finalu, čime je postavio rekord za najviše obrana vratara u finalu Svjetskog prvenstva ikada. Drugim riječima, Martínez je sam u finalu obranio više udaraca nego Simón u svih osam utakmica zajedno. Da, čiste mreže i sačuvan gol-račun imaju svoju težinu, a Simónov je omjer nedvojbeno povijesni. No ako se Zlatna rukavica treba dodjeljivati za igru, a ne samo za rezultat na semaforu, teško se ne slažemo s mišljenjem da je ove godine zasluženije pripadala Martínezu.

Kraj jedne ere formata?

I još nešto što ovaj turnir čini povijesnom prekretnicom – možda je ovo bilo prvo, a ujedno i posljednje Svjetsko prvenstvo s 48 reprezentacija. Predsjednik FIFA-e Gianni Infantino potvrdio je naime nedugo nakon finala da će organizacija nakon ovog turnira razmatrati mogućnost proširenja na čak 64 reprezentacije za 2030. godinu, kada se slavi stota obljetnica prvog Svjetskog prvenstva. Prijedlog za sada nije odobren i nailazi na otpor brojnih nacionalnih saveza, no ako prođe, značit će da je format s 48 reprezentacija koji smo upravo gledali bio tek prijelazna postaja prema nečemu još većem.

Kako god bilo, Svjetsko prvenstvo 2026. ostat će upamćeno kao turnir koji je pružio priliku manjim nogometnim nacijama, donio fenomenalne priče s oba kraja ljestvice te na kraju okrunio momčad koja možda na papiru nije imala najzvjezdaniju postavu, ali je imala nešto vrjednije – sustav koji funkcionira bez obzira na to tko trenutačno nosi dres. A to je možda najvažnija lekcija koju iz Sjeverne Amerike možemo ponijeti kući.